Mag Sag Esse (deep insight poetry)

Nothing, nothing wrong

I was running trough the valley;
A very young sorcerer.
My hair was dragging on the floor,
My breath for short and heavy.

I wasn't in a haste
Or any kind of hurry.
Silent bug full of leaf
A wolf deprived of fury.

When one of a sudden
After thirty miles of consecutive running
I stumbled!
I almost fell and continued running.

I thought to my self,
Wise and very thirsty,
Why always after miles thirty
I stumble???

And then I saw it -
The answer in its glory
Shining above thirty hills
Owned by thirty pigs.

When a bunny from a shrub
Sneezed and I politely said - bless!
And he didn't said thank you like he should
But asked me

Cuse me siz, do you know my mommy?
Oh! Unfortunate little wabbit!!!
And while I was crying over his destiny
Somehow I forgot why I stumbled.

Rabbit was yelling at me,
As I wiped my tears -
You owe me money!!!
I reached in my pocket and fainted real quickly.

And when I woke up,
Bunny was still there
And taking the buttons off of my shirt
I cried, bunny laughed.

And when he left I cried even more
And I drank some mana potions
And thirty stamina potions
And I went home.

Two Poets Love Song

I want to give you my heart...
Baby, baby, to fart is not so smart.
Our love was light and softer then air
and i remember when you cut your hair.

Don't make me sad...
It's known why I left, you were very bad
and of course you didn't like to eat my food.
So will it be good?

It will take some time...
OK, so I had nasty shiT, is it a crime?
For all that I know, everybody's got to go.
I understand. Your answer is - no!

It will be a surprise...
I'm a squirrel in disguise.
I love nuts, trees and to be free!
We must agree.

Don't you use gun...
I am carrying gun for fun.

Samodopadna pjesan

Prvi sam bio
rođen od svih magova
bratova
mojih.

Bio sam hrabar oduvijek.
Osim gmizavaca, insekata i ptica,
ničeg se ne bojim.

Osjetljiv za svačije patnje,
u mraku kad bih šutio,
znao sam čuti plač drugih ljudi
kao da je dolazio iz mojih usta.

Iznimno sposoban,
jaka nosa, gord i lijepo počešljan.
Iznimno pametan,
visoka čela, oštra uha, pomalo i obrazovan.

Samo mi se nikad nije sviđalo
šta ne znam zviždat.

I šta sam klempav.

Sjećanja na miris jabuke

Ponekad kad vjetar ne pirka,
i kad mrazac ne omrzne,
ponekad kad je trideset i pet stupnjeva
i sunce pod kutem od šezdeset po kapku
me dotakne,

sjetim se svoga čarobnjačkog djetinjstva.

Smijem se tad suludo
i moje sline zrakom lete.
Obrazi mi se napuhnu;
otjeram gromak stonoge.

Mislima tako putujem
i smijehom nerviram susjede
satima po zapećcima mojeg čarobnjačkog djetinjstva.

Sve dok se ne sjetim Xantipine kćerkice.

Tada se malo od smijeha zagrcnem.
Baka me Heimlichom vrati u život.

Skrušen i milostiv tada postanem,
obrišem police,
zamolim stonoge da mi oproste.

Ako se pitate zašto
ili ako vam nije jasno i ništa se ne pitate,
odgovor strašan vam neću dati,
već samo slutnju
što mozak može podnijeti:

Jabuka ne pade daleko od svoje majčice.

Nokćurno

Tiše nego šapom mače
noć pade po šarama
i utopi boje
u potok najtamnije sive.

Sakrije prašnjave
smiješne
tepihe
i pojede šarenice
oka.
A mače bez šape se
spotače.

U mraku

Samo svijetli jedna bijela riječ.
Pojačava užas
svoje plave podloge.
Nož, zub, žezlo.
Zažari se tu i tamo
i neka pametna misao.

Ali u glavnom samo tlapnje.

I gusta pusta ruska tama.
Oko ruskog čaja.
Usred očaja.

Jedino mi vedri dušu nokćurno
što ga furliće ventilator mojeg laptopa.

simple problem, divine solution

Nekako s jeseni
dok smo žirje
obirali
moja dva brata i ja,
sjetila se raja
iz našeg kraja
da jednoroge potkiva.

Tada još tamo
nije bilo konja
ni kovača ni jazavaca
ni potkova.

Nisu znali šta da rade
kako da jednoroga namole
da mu potkovu podvale.

Pa su se sjetili nas,
briljantnih čarobnjaka,
te nas zamolil da upotrijebimo naše
genijalne mozgove.

Prvi brat je dva dana mislil
pa se setil
da mu nogu utrnu da ga ne boli.
Drugi je doživil
malu amputaciju prstiju
i zuba
pa je sam nekaj mrmljal,
nismo ga niš mogli razmeti.

A onda sam ja,
onakav, već izmožden
došel na divine idea.
Upotrijebio sam maštu!
I tak sam to super zmislil
i tak im je to super uspelo,
da nigdar više
nisu od zavisti došli k meni
da me nekaj pitaju.

Pjesan o ušima {P6}

Konju se za nogu
uhvatio klop.
I vidje konj - ajde, dobro.

Konju se za grivu
uhvatio pop.
I vidje konj - ajde, dobro.

Konja je za paradu
kupio si snob.
I vidje konj - ajde, dobro.

Al' ne bi konj
samo mirno staj'o
i ajde-dobro mislio
da kovač krene uši da mu potkiva.
On ušima bi strignuo
i kopitom ga kicknuo
samo da rindžu-mindžu nosit' ne mora.

Ljubavna pljesan {P5}

Dva su se uha
iz nebuha
srela.
Ljubav na prvi pogled
bila je to.
Uzajamna, potpuno čista.
Šteta samo što su ta dva uha
bila toliko slična,
praktičkiista
te ni jedno nije imalo usta
da kaže onom drugom:
"Ludo te volim ja."

Stvarnost u čarobnjakovom oku

Ponekad se šćućurim
u dnu svoje duše.
Nijemo
i sasvim mirno
osluškujem
kornjače.

Tihe, ljigave nožice
gmižu
po tepihu
ispod kreveta.
Isprva se čuju
samo
šušnjevi.

Kako kad
čovjek šuti,
tišina postaje
glasnija
i jača,
tako i šušnjevi
malih kornjačinih nogu
u buku se pretvore.

Tad stupaju one smjelo,
drmaju tlo
zvukom svojih bubnjeva
i krevet poskakuje
gore-dole.

Kornjače
tad Zemlju malo
zatresu
u svom bijesu
ALI!
to sve samo
u ušćućenom
mojem
plahom srcu.

U stvarnosti -
patak nije or'o
nit je
buha slon
nit
kornjača - trombon.

Majko mila gdje sam zašo, bol me snašla u tuđini

Tapkate po mraku,
mr. Sauvignon.
Uzrast će
vaš već davno minuti.
Mravi zinuli
glođu već
pretvrde kosti.

Bez milosti,
mr. Sauvignon.

Samo ravno naprijed,
svijet nema ruba!

Donesite mi
tastaturu bez
nekih slova
pa da oprobam
svoje naduto znanje.

Bitno je da mr. Sauvignon
ima smisla
u ovo krasno, proljetno
predveče-
rje.

Ajd uzdravlje,
mr. Sauvignon.
Došao je i
gospon
Babić
na svoj
red.

Za gospođicu Elizu

Započeto -
Nedovršeno.
Takvo je sve u mom životu.

Veni, vidi, fugi!

Što me tako gledate?
Zanima vas kada ću
i ja postati
neko definirano nešto?

Reći ću vam kad ću,
poštovana,
savršena i
svršena
gospodo.

Kada umrem,
tada ću.

I ponovo početi,
kad se ponovo rodim,
ulicama lajati,
gradovima vonjati.

I nikad,
baš nikad
neće biti gotovo!

Skini glavu,
stavi ju u torbu
i ne spotiči se
o kamen u kršu,
već leti meko
iznad maglovite jave.

I ne kuni me
kad se osvijestiš
blatnjav
i obezglavljen
na dnu
GLIBOKE jame.

Bio je to lijep san,
a jedino u snima
školjkaši lete.

Svijet je šareniji
od ploče u pat poziciji.
U ovom slučaju
zato
što
je
torba
u
kojoj
tvoja glava biva
moja.

Uškice moje (glazba i stihovi)

Uškice moje malene malene
vi ispod bora stanete, stanete
kada mu iglice ispadnu ispadnu
uškice spirsane ostanu ostanu!

Laj, laj laj lajlajlaj lajlajlaj
i na mjesec zavijaj zavijaj
dok bez glasa ne ostaneš ostaneš
ili nijem ne postaneš postaneš.

Uškice moje crvene crvene
od hladnoće promrzle promrzle
sretnom me učinite činite
i malko se stisnite smanjite!

Laj, laj laj lajlajlaj lajlajlaj
i na mjesec zavijaj zavijaj
vir od snijega zavitlaj zavitlaj
pojd u bezvučni raaaaAAJ!!!

Pljesan na ušima {P4}

Jedan je princ
pričao dobar vic
svom ljubljenom narodu.

Ako jako smiješan taj vic je bio,
zašto se onda baš nitko iz cijelog naroda
nije nasmij'o???

Da li princ nije bio dovoljno glasan?
Il' je narodu u ušima
storio čep se mastan,
od debelog vepra
kojeg za blagdan su pojeli?

Pjesan o ušima {P3}

Rekoh svom susjedu - "Dobar dan!"
On je mislio da me je shvatio,
pa mi je nemarno uzvratio -
"Dobar dan!"

"Dobar dan Vam rekoh!!!" -
Zar me niste čuli?
"Ne morate se derati. Čuli smo, čuli!"

A bila sam ko d njega jučerdan
da posudim kefu za farbati stan,
te mi njegova žena reče
da ga nema doma, jer svako veče
odlazi ispirati uši.

Ja, s nemirom u duši
promrmljah još samo u bradu sebi -
"Ma vraga ste čuli!
Ni da mu slova u uši guraš,
taj nikad ništa shvatio ne bi."

Pjesak u ušima {P2}

Moj prijatelj imao je lijepe,
male zube bijele
Imao je skladan nos
i obraze rumene.
Snažne ruke,
svilene jastuke,
debelu novčarku
i vjernog psa ovčarku.

Moglo bi se još i reći
da taj prijatelj
bio je lijep,
samo što je zbog premalih uški
bio auditivno slijep.

Pljesan u ušima { P1}

Miriši ruža
ljepše od puža.

More se plavi
jače nego mravi.

I slanije je nego juha
koja se kuha

da bi je ljudi jeli.
I bijeli se zid
jače nego puška bjeli.

Samo wc školjka sluša
bolje nego ljudska uška

Kak je samo znal?

Ja skrojio sam konja
od dva konjeva zuba
i šest dlaka
dlakavog čarobnjaka.

I juril sam s njim kroz travu
i šume
livade
i žbunje.

Kroz žbunje malo teže
konj se je provlačil
jer bi se malo malo
za trnje
zakačil.

Jednom sam tako
s Merlinom kad sam
čarke backo
ispričao učitelju svomu
o svom garavom konju.

I iskreno me zateko
kad mi je ispod glasa reko:
"Šest dlaka,
s dlakavih čarobnjaka."

To nitko nije mogel znati.
Samo ja.
Nikomu nisam prije rekel.
Dok sam konja u kotlu pekel,
još sam si namerno
ko u bradu rekel:
"Pet dlaka
ćelavog vilenjaka."

???

I nigdar mi ne bu jasno
kako je to Merlin sazno
Kakve on to ima moći
i dokle sežu njegve oči.
Pravi je -
stari!

Trifrtaljci o šamanizmu

Rasla bukva pored hrasta
pored bukve, jedan grab.
Znali bi smo što je nakon graba
da nismo kratkovidna žaba
što dalje od dva drva
iz svoje bare ne vidi.


Može bit netko da duva
ili snifa ispod kreveta noću.
Ali nije to dobro.
Nego, ono što reći hoću,
Pravi je onaj čoban
koji je i bez bijelog
veša ponosan.


Neki ljudi čute nešto
neki drugi laju vješto,
a neki i na mjesec
koji put zavinu.
Pa nije šaman
trabunjava baba!
On koristi riječi
da proriče
i proturiječi.


Š š š
šuljaju me šipele
a ja moram iši na pleš
Š š š
šaman šita novine
u šarstvu švoje glave šelave.
Ajd dosta bi bilo šad.

Don Quijote 2; Potraga za mirom i mirovinom

Kad bih imao mač
zataknut u zlatne korice
čvrstim remenom zapasan,
ja vjerojatno
ne bih mogao
ni da se pomaknem,
ni da se po jagodice sprignem
zbog težine moga hladnog mača.

Kad bih imao konja
teškim sedlom osedlana,
ja nazvao bih konja - Mlakonja
i stavio mu još jedno sedlo
i slonića u ta sedla,
pa da se i moj konj
jedva pokreće.

Onda bi nas dva;
značajno spora i bijedna;
dugotrajno negdje odsjela.
U nekom hostelu za strance
mirno bismo jeli žgance
i ne bi nas snašla nikakva promjena.